Ante Starčević (23. svibnja 1823. 28. veljače 1896.) svakako je jedna od najvećih i najzaslunijih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, a ovih dana slavi se 109. obljetnica smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem Domovine.
Rodom iz Velikoga itnika u Lici, jo kao malo dijete u domu Starčevića naučio je ljubiti domovinu svim srcem. Antin otac, Jakov Starčević, najmlađi sin itničkoga kneza Filipa, bio je čovjek rijetke duevnosti, vrela srca, duboke osjećajnosti, ali i mudrosti te duhovnih ala po kojima je bio poznat u cijelome itniku. Jakov je uzeo za suprugu djevojku Milicu iz pravoslavne kuće Bogdana iz iroke Kule, malena naselja sjeveroistočno od Gospića. Jakovu i Milici u staroj sirotinjskoj kući Starčevića rodio se sin Ante, uz brata Jandru i dvije sestre.
Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu to je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i dui. Odatle boleljivost od koje posebno pati i za kolovanja i u svojoj prvoj muevnosti. Kao to je od majke batinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za alu i umnost.
U domu Starčevića ivjelo se strogo po pravilima tradicije, te je već u ranoj mladosti naučio voljeti zemlju koju je ljubio srčano te je o njoj govorio kao o ljubljenoj eni, sa zanosom i vjernoću. Dakle, jo u itniku oblikovan je kostur karaktera Ante Starčevića. Sa trinaest godina odlazi u Karlobag sa stricem imom, gdje mu stric prua svoja politička shvaćanja i nazore, te osjećaj narodnoga jezika, potovanja njegove starine, oporbu protiv novotarija. Tamo će oblikovati svoj jezik na jednom viem stupnju od stričeva i steći sklonost prema knjievnosti. Od strica stječe i prve ire pojmove o narodu, njegovim tenjama, njegovim protivnicima, pojmove o tome to je narodno pravo, kako je bilo nekada i tko su oni koji ga prikraćuju. U Karlobagu je Ante dakle potpuno afirmirao svoje političke stavove, kojima će ostati dosljedan u cijelome svom ivotu. Naime, stric ime uvidio je da je Ante vrlo inteligentno dijete na koje će s lakoćom moći prenijeti svoje pojmove o narodu, njegovim tenjama, protivnicima, o tome to je pravo naroda, kakvo je nekada bilo narodno pravo te tko su oni koji ga prikraćuju.
Uskoro ime, koji je već bio u godinama, alje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (upniku u Smiljanu) na daljnje kolovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te zavrava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno kolovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navrenih esnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.
Razdoblje revolucija 1848./49. u svijetu i u Hrvatskoj bili su doivljaji za Starčevića koji su do kraja oblikovali njegovu osobnost i odredili pravac njegovome ivotu i djelovanju. Kritizirao je postupke protagonista hvatske revolucije, imao je čak negativno miljenje o njima jer je smatrao kako su sluge Austrije (primjerice o banu Josipu Jelačiću).
Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio sveti cilj. On je zastupao miljenje kako Hrvatska do nezavisnosti moe doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dunosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran.
Izvor: SHP/https://hrvatskoobrambenostivo.com
Rodom iz Velikoga itnika u Lici, jo kao malo dijete u domu Starčevića naučio je ljubiti domovinu svim srcem. Antin otac, Jakov Starčević, najmlađi sin itničkoga kneza Filipa, bio je čovjek rijetke duevnosti, vrela srca, duboke osjećajnosti, ali i mudrosti te duhovnih ala po kojima je bio poznat u cijelome itniku. Jakov je uzeo za suprugu djevojku Milicu iz pravoslavne kuće Bogdana iz iroke Kule, malena naselja sjeveroistočno od Gospića. Jakovu i Milici u staroj sirotinjskoj kući Starčevića rodio se sin Ante, uz brata Jandru i dvije sestre.
Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu to je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i dui. Odatle boleljivost od koje posebno pati i za kolovanja i u svojoj prvoj muevnosti. Kao to je od majke batinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za alu i umnost.
U domu Starčevića ivjelo se strogo po pravilima tradicije, te je već u ranoj mladosti naučio voljeti zemlju koju je ljubio srčano te je o njoj govorio kao o ljubljenoj eni, sa zanosom i vjernoću. Dakle, jo u itniku oblikovan je kostur karaktera Ante Starčevića. Sa trinaest godina odlazi u Karlobag sa stricem imom, gdje mu stric prua svoja politička shvaćanja i nazore, te osjećaj narodnoga jezika, potovanja njegove starine, oporbu protiv novotarija. Tamo će oblikovati svoj jezik na jednom viem stupnju od stričeva i steći sklonost prema knjievnosti. Od strica stječe i prve ire pojmove o narodu, njegovim tenjama, njegovim protivnicima, pojmove o tome to je narodno pravo, kako je bilo nekada i tko su oni koji ga prikraćuju. U Karlobagu je Ante dakle potpuno afirmirao svoje političke stavove, kojima će ostati dosljedan u cijelome svom ivotu. Naime, stric ime uvidio je da je Ante vrlo inteligentno dijete na koje će s lakoćom moći prenijeti svoje pojmove o narodu, njegovim tenjama, protivnicima, o tome to je pravo naroda, kakvo je nekada bilo narodno pravo te tko su oni koji ga prikraćuju.
Uskoro ime, koji je već bio u godinama, alje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (upniku u Smiljanu) na daljnje kolovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te zavrava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno kolovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navrenih esnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.
Razdoblje revolucija 1848./49. u svijetu i u Hrvatskoj bili su doivljaji za Starčevića koji su do kraja oblikovali njegovu osobnost i odredili pravac njegovome ivotu i djelovanju. Kritizirao je postupke protagonista hvatske revolucije, imao je čak negativno miljenje o njima jer je smatrao kako su sluge Austrije (primjerice o banu Josipu Jelačiću).
Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio sveti cilj. On je zastupao miljenje kako Hrvatska do nezavisnosti moe doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dunosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran.
Izvor: SHP/https://hrvatskoobrambenostivo.com
