Opstanak Bosne i Hercegovine nije nunost, ni prirodna ni drutvena
pie: Draen Pehar
U slubenome i javnome političkome diskursu u Republici Hrvatskoj, a to uglavnom vai i za diskurs hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini, skoro je nemoguće čuti tvrdnju ili propoziciju da je opstanak Bosne i Hercegovine manje smislen, ili da bi mogao biti manje smislen, od njezine podjele i ubrzanog nestanka.
Najradikalniji stav do kojeg hrvatski politički diskurs danas dopire jest taj da bi unutar BH, čija se daljnja pravna egzistencija predstavlja kao neupitna, trebalo osigurati hrvatsku ravnopravnost u nekome obliku, eventualno u obliku zasebne hrvatske federalne jedinice (Dragan Čović u rujnu je ove godine za TV1 izjavio da je njegov prijedlog, odavno poznat, reorganizirati BH u četiri federalne jedinice, te da nije riječ o podjeli nego jačanju BH).
Imajući na umu iskustvo Hrvata BH kao političkoga naroda tijekom posljednjih petnaestak godina implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma, takav je politički stav vrlo enigmatičan. O čemu je riječ, i zato bismo trebali pozdraviti radikalnu promijenu takvoga stava?
![]()
Pođimo od nekih neporecivih činjenica. Za bilo koju dravu danas vrijedi da je njeno pravno postojanje nemoguće opravdati povijesnim, a naročito ne zemljopisnim, faktorima. Kao odrasli i obrazovani ljudi s početka 21-og stoljeća, znamo to od drave moemo potraivati i to od nje trebamo dobiti da bismo njeno postojanje smatrali legalnim i legitimnim. Drava je skup institucija koji počiva na jednoj vrsti ugovora: određenim institucionalnim tijelima (parlamentima, policiji, izvrnoj vlasti, vladi i ministarstvima ) dajemo legitimitet, to jest, pravno-političku moć u skladu sa zakonima, zbog toga to nam ta tijela osiguravaju pravednu i za sve korisnu provedbu zakona.
Jesu li Hrvati legalisti?
Glasujemo i dajemo uvjetnu vlast kako bismo dobili sigurnost, pravedan tretman, i mir. Ukoliko se zakon ne sprovodi, ili ukoliko su neke skupine i pojedinci diskriminirani u tome procesu, drava bi skoro automatski trebala izgubiti legitimirajuću podrku svoje populacije, ili barem njezinog većeg dijela. Drugim riječima, među dotičnom populacijom trebale bi se čeće početi javljati ideje o poeljnosti nestanka dotičnog dravnog okvira i konzekventne zamjene tog okvira nekim bitno drugačijim. Neto specifičnije, multietničke su federacije/konsocijacije poput bračnih ugovora, a loe je brakove poeljno razvesti na miran i trajan način.
Na ovo bi netko mogao odgovoriti rečenicom da su Hrvati legalisti, da je RH potpisnica daytonskog sporazuma, i da pravno postojanje BH, prema vaećem sporazumu, predstavlja jednu od neupitnih premisa. No, pravno postojanje BH moguće je samo u onome obliku u kojem je to zamiljeno izvornim sporazumom, u smislu u kojem je on potpisan, ne u smislu kojeg su visoki predstavnici i međunarodna zajednica nametnuli početkom 2000ih, a koji određuje nae ivote i danas.
Taj smisao, koji značajno odstupa od smisla multetničke federacije izvorno zamiljene Daytonom, federacije u kojoj konstitutivni narodi su-odlučuju kroz kanale jasno djelujućih entitetskih institucija, bez preglasavanja i bez diskriminacije, nije smisao na kojeg je pristala RH niti sam hrvatski narod u BiH. Moje je pitanje: zato u javnome diskursu u RH ta činjenica nije registrirana?
Lučić, Vukoja, Pavković
Drugim rječima, pod postojećim uvjetima, i Hrvati u BiH i RH kao drava imaju pravo zaustaviti proces implementacije Daytona, odnosno, povući svoju podrku koja legitimira jedan skup institucija koje zovemo dravnim (i na sredinjoj i na entitetskoj razini, ukljućujući upanije). To se moe učiniti na nekoliko načina, primjerice povlačenjem veleposlanika (bilateralnim sredstvima) ili diplomatskog predstavnitva u potpunosti, iz BiH, te diplomatskim uvjetovanjem unutar (multilateralnih) procesa u kojima RH sudjeluje, primjerice EU ili NATO. Dodatna sredstva vrenja pritiska, ili iskazivanja prosvjeda, ovdje nije potrebno navoditi.
U posljednje vrijeme, nekoliko je hrvatskih intelektualaca u BiH i RH, uključujući Ivicu Lučića, Ivana Vukoju i Jozu Pavkovića, glavnu boljku BH pokualo svesti na sukob između unitarizma i separatizma, dva politička pokreta koje su ti intelektualci skloni izjednačiti sa bonjačko-muslimanskom i srpskom komponentom u BiH. Dotični intelektualci dodatno tvrde da Hrvati BiH u tome sukobu zauzimaju, ili bi trebali zauzeti, neku vrstu srednjeg, pro-federalističkog stajalita koje je jedino obećavajuće za, oni impliciraju poeljan, opstanak BiH.
![]()
Naalost, problem se BiH ne moe svesti na ta dva ekstremistička pokreta. Prvo, dotični intelektualci se uglavnom ne bave sljedećim pitanjem: ukoliko je izvorno daytonsko uređenje BiH federalističko, otkud uopće unitarizam u BiH i tko ga legitimira? Drugo, projekcija separatizma u srpsku stranu ne odgovara u potpunosti povijesnim i političkim činjenicama i odnosima: u posljednje vrijeme, koje bismo mogli označiti terminom Dodikova era, skoro je nemoguće nekvalificirano govoriti o srpskom separatizmu.
Naime, cijela buka i svađa oko referenduma RS (o obiljeavanju dana RS) ne tiče se srpske volje da se odvoje od BiH, i proglase odmah neovisnost, nego da uopće odlučuju o pitanjima za koja smatraju da su od vanosti, pogotovo simboličke, za njhov nacionalni identitet u okviru daytonski definirane BiH. Drugim rječima, Dodik je, u okviru problema referenduma RS o danu RS, glavni problem vidio ne toliko u bonjačko-muslimanskom unitarizmu, nego u Izetbegovićevoj apsolutnoj nesklonosti da tolerira srpsku autonomiju unutar BiH oko nekih pitanja koje BH-Srbi sami smatraju bitnima za svoj identitet, odnosno da uopće tolerira institucionalno potvrđene razlike unutar BH.
Secesionistički pokreti jedina preostala opcija
To nas međutim vodi pravome pitanju u svezi sa BiH. Ukoliko u BiH postoji jedna toliko jaka strana u političkome smislu, a ta strana naprosto ne eli tolerirati institucionalno potvrđene i već dogovorene razlike unutar BiH (primjerice, između predstavnika jednoga entiteta i predstavnika drugoga, ili između predstavnika jednoga naroda i drugih naroda), nije li pametno, ili razborito, početi razmiljati o razdruivanju u nekom ne-nasilnom modusu? I ne bi li prihvaćanje nestanka, disolucije BiH, kao moguće opcije, donijelo hrvatskoj strani veću slobodu pregovaračkog manevriranja, ba kao to je to slučaj sa srpskom komponentom u BiH?
U trenucima kada je centripetalna sila u BiH u tolikoj mjeri podrana snanim euro-atlantskim ideolozima i silama, usprkos katastrofalnoj naravi unutardravnih odnosa, nije li neophodno pojačati centrifugalnu silu bez koje nacionalno-etnički identiteti u BH uskoro neće igrati vie nikakvu značajniju ulogu? Moda bi minimalnu volju bonjačke komponente da prihvati federalni ustroj trebalo odmah testirati: to bi se moglo osigurati ponudom novog izbornog zakona koji predviđa jednoznačno predstavljanje konstitutivnih naroda, u oba entiteta i na svim razinama, kroz tri etničke izborne jedinice. Ne prihvati li bonjačka komponenta takvo logično i razborito implementiranje samoga daytonskog ustava, implementiranje koje znači i provedbu odluke Sejdic-Finci i ispravljanje diskriminacije koju postojeći izborni zakon izravno implicira, jasno je da će secesionistički pokreti biti jedina preostala opcija za najmanje dva konstitutivna naroda BiH, srpski i hrvatski.
Gledano iz kuta zajedničke povijesti tako-zvanih junoslavenskih naroda, nekoć udruenih u totalitarnom ideologijom slijepljenu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ), opstanak BiH, kao posebne drave i nasljednice SFRJ, predstavlja aberaciju i izuzetak. Sve bive republike, od kojih se sastojala nekadanja SFRJ, na etničko-nacionalnome su identitetu, dakle, etničkoj kolektivnoj osnovi povjerenja i solidarnosti, utemeljile postsocijalistički drutveni ugovor. Jedini izuzetak je Bosna i Hercegovina, koja je 1995. bitno modificirana kako bi se rjeio unutardravni inter-etnički sukob oko naravi poeljnog ustavnog oblika dotične drave.
Drugim rječima, jedino je BiH zadrala neku vrstu multietničke prirode i potrebe nakon raspada velike multietničke tvorevine koja joj je prethodila, i koje je BiH nekoć bila jedan bitan dio. No, gledano iz kuta naprednih ideologija i dinamike kasnijeg razvoja, BiH je zapravo u cijeli post-jugoslavenski proces ula sa značajnim manjkom liberalne ideologije ili osjećaja za demokratske odnose i toleranciju kolektivnih, posebice etničkih, razlika.
Uvođenje novog Tita
Prisjetimo se da je, na izvanrednom 14. Kongresu SKJ u siječnju 1990., delegacija BiH spadala među nazadnije delegacije koje su, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, zagovarale politiku čvrste (komunističke) ruke (odnosno, ake), unitarizma i centralizma. Taj manjak demokratskog etosa, odnosno, nedostatak navike da se drutveni sukobi rjeavaju pregovorima i kompromisom na osnovi jednakopravnosti, a ne primjenom sile, odredio je i početak i trajanje i narav bosansko-hercegovačkog građanskog rata od travnja 1992. do rujna 1995.
![]()
Nakon Daytona, BiH je transformirana u jednu vrstu mini-Jugoslavije, nevjerojatno sličnu Jugoslaviji iz 1990., u vrijeme 14. Kongresa, iako je zamiljena tendencija bila progresivna, kao odmak od oruanoga sukoba, ka konsenzusu i pregovorima. No, međunarodna je zajednica, a prije svih SAD, napravila koncem 1997. uasnu pogreku uvođenjem novoga Tita u BiH, Visokog Predstavnika, i, s druge strane, anti-federalističkim pokretom koji se manifestirao na dvije razine: kao povratak vladavini većine u entitetu Federacije BiH kroz prividno definiranje Srba kao konstitutivnoga naroda i u tome entitetu; te kao jačanje centralizma i dravnosti BiH prisilnim prenoenjem izvorno entitetskih nadlenosti na sredinje, dravne.
Zanimljivo je da je cijeli taj proces pokrenut u ime stvaranja nove, bosanske, građanske nacije koja u sebi treba i asimilirati i transcendirati postojeće, etničke kolektivne identitete. Dodatno, predstavnici najmanje dva naroda, srpskoga i hrvatskoga, taj su pokret shvatili kao slanje super-snanoga vjetra u jedra predratnog, i ratnog, političkog projekta Alije Izetbegovića: BH kao drava u kojoj bonjačko-muslimanski narod ima barem minimalnu političko-legislativnu supremaciju u odnosu na druga dva (Odatle nedavni, izrazito cinični, komentar Bakira Izetbegovića, da, obzirom na njihov numerički status, Hrvati već uivaju viak prava u odnosu na Bonjake, da su, dakle, BH-Hrvati pozitivno diskriminirani).
Prema tome, razborito reagirati na takav razvoj političkih odnosa, a ne uvrstiti javno u svoje kalkulacije i opciju konačnog razdruivanja, nije moguće. Osim toga, ne uzeti ozbiljno takvu opciju značilo bi ne samo svjedočiti ponavljanju nečije nehumanosti, autizma, i radikalizma, nego i biti dijelom, i potporom, toga ponavljanja. Hrvatski secesionisti u BiH, kao i srpski, ne samo da se nemaju čega sramiti; njihov je politički stav zapravo jedini stav koji neuvijeno reflektira istinu o naravi dosadanje sprovedbe Daytonskog mirovnog sporazuma.
Autor: Draen Pehar / Dnevno.ba
pie: Draen Pehar
U slubenome i javnome političkome diskursu u Republici Hrvatskoj, a to uglavnom vai i za diskurs hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini, skoro je nemoguće čuti tvrdnju ili propoziciju da je opstanak Bosne i Hercegovine manje smislen, ili da bi mogao biti manje smislen, od njezine podjele i ubrzanog nestanka.
Najradikalniji stav do kojeg hrvatski politički diskurs danas dopire jest taj da bi unutar BH, čija se daljnja pravna egzistencija predstavlja kao neupitna, trebalo osigurati hrvatsku ravnopravnost u nekome obliku, eventualno u obliku zasebne hrvatske federalne jedinice (Dragan Čović u rujnu je ove godine za TV1 izjavio da je njegov prijedlog, odavno poznat, reorganizirati BH u četiri federalne jedinice, te da nije riječ o podjeli nego jačanju BH).
Imajući na umu iskustvo Hrvata BH kao političkoga naroda tijekom posljednjih petnaestak godina implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma, takav je politički stav vrlo enigmatičan. O čemu je riječ, i zato bismo trebali pozdraviti radikalnu promijenu takvoga stava?
Pođimo od nekih neporecivih činjenica. Za bilo koju dravu danas vrijedi da je njeno pravno postojanje nemoguće opravdati povijesnim, a naročito ne zemljopisnim, faktorima. Kao odrasli i obrazovani ljudi s početka 21-og stoljeća, znamo to od drave moemo potraivati i to od nje trebamo dobiti da bismo njeno postojanje smatrali legalnim i legitimnim. Drava je skup institucija koji počiva na jednoj vrsti ugovora: određenim institucionalnim tijelima (parlamentima, policiji, izvrnoj vlasti, vladi i ministarstvima ) dajemo legitimitet, to jest, pravno-političku moć u skladu sa zakonima, zbog toga to nam ta tijela osiguravaju pravednu i za sve korisnu provedbu zakona.
Jesu li Hrvati legalisti?
Glasujemo i dajemo uvjetnu vlast kako bismo dobili sigurnost, pravedan tretman, i mir. Ukoliko se zakon ne sprovodi, ili ukoliko su neke skupine i pojedinci diskriminirani u tome procesu, drava bi skoro automatski trebala izgubiti legitimirajuću podrku svoje populacije, ili barem njezinog većeg dijela. Drugim riječima, među dotičnom populacijom trebale bi se čeće početi javljati ideje o poeljnosti nestanka dotičnog dravnog okvira i konzekventne zamjene tog okvira nekim bitno drugačijim. Neto specifičnije, multietničke su federacije/konsocijacije poput bračnih ugovora, a loe je brakove poeljno razvesti na miran i trajan način.
Na ovo bi netko mogao odgovoriti rečenicom da su Hrvati legalisti, da je RH potpisnica daytonskog sporazuma, i da pravno postojanje BH, prema vaećem sporazumu, predstavlja jednu od neupitnih premisa. No, pravno postojanje BH moguće je samo u onome obliku u kojem je to zamiljeno izvornim sporazumom, u smislu u kojem je on potpisan, ne u smislu kojeg su visoki predstavnici i međunarodna zajednica nametnuli početkom 2000ih, a koji određuje nae ivote i danas.
Taj smisao, koji značajno odstupa od smisla multetničke federacije izvorno zamiljene Daytonom, federacije u kojoj konstitutivni narodi su-odlučuju kroz kanale jasno djelujućih entitetskih institucija, bez preglasavanja i bez diskriminacije, nije smisao na kojeg je pristala RH niti sam hrvatski narod u BiH. Moje je pitanje: zato u javnome diskursu u RH ta činjenica nije registrirana?
Lučić, Vukoja, Pavković
Drugim rječima, pod postojećim uvjetima, i Hrvati u BiH i RH kao drava imaju pravo zaustaviti proces implementacije Daytona, odnosno, povući svoju podrku koja legitimira jedan skup institucija koje zovemo dravnim (i na sredinjoj i na entitetskoj razini, ukljućujući upanije). To se moe učiniti na nekoliko načina, primjerice povlačenjem veleposlanika (bilateralnim sredstvima) ili diplomatskog predstavnitva u potpunosti, iz BiH, te diplomatskim uvjetovanjem unutar (multilateralnih) procesa u kojima RH sudjeluje, primjerice EU ili NATO. Dodatna sredstva vrenja pritiska, ili iskazivanja prosvjeda, ovdje nije potrebno navoditi.
U posljednje vrijeme, nekoliko je hrvatskih intelektualaca u BiH i RH, uključujući Ivicu Lučića, Ivana Vukoju i Jozu Pavkovića, glavnu boljku BH pokualo svesti na sukob između unitarizma i separatizma, dva politička pokreta koje su ti intelektualci skloni izjednačiti sa bonjačko-muslimanskom i srpskom komponentom u BiH. Dotični intelektualci dodatno tvrde da Hrvati BiH u tome sukobu zauzimaju, ili bi trebali zauzeti, neku vrstu srednjeg, pro-federalističkog stajalita koje je jedino obećavajuće za, oni impliciraju poeljan, opstanak BiH.
Naalost, problem se BiH ne moe svesti na ta dva ekstremistička pokreta. Prvo, dotični intelektualci se uglavnom ne bave sljedećim pitanjem: ukoliko je izvorno daytonsko uređenje BiH federalističko, otkud uopće unitarizam u BiH i tko ga legitimira? Drugo, projekcija separatizma u srpsku stranu ne odgovara u potpunosti povijesnim i političkim činjenicama i odnosima: u posljednje vrijeme, koje bismo mogli označiti terminom Dodikova era, skoro je nemoguće nekvalificirano govoriti o srpskom separatizmu.
Naime, cijela buka i svađa oko referenduma RS (o obiljeavanju dana RS) ne tiče se srpske volje da se odvoje od BiH, i proglase odmah neovisnost, nego da uopće odlučuju o pitanjima za koja smatraju da su od vanosti, pogotovo simboličke, za njhov nacionalni identitet u okviru daytonski definirane BiH. Drugim rječima, Dodik je, u okviru problema referenduma RS o danu RS, glavni problem vidio ne toliko u bonjačko-muslimanskom unitarizmu, nego u Izetbegovićevoj apsolutnoj nesklonosti da tolerira srpsku autonomiju unutar BiH oko nekih pitanja koje BH-Srbi sami smatraju bitnima za svoj identitet, odnosno da uopće tolerira institucionalno potvrđene razlike unutar BH.
Secesionistički pokreti jedina preostala opcija
To nas međutim vodi pravome pitanju u svezi sa BiH. Ukoliko u BiH postoji jedna toliko jaka strana u političkome smislu, a ta strana naprosto ne eli tolerirati institucionalno potvrđene i već dogovorene razlike unutar BiH (primjerice, između predstavnika jednoga entiteta i predstavnika drugoga, ili između predstavnika jednoga naroda i drugih naroda), nije li pametno, ili razborito, početi razmiljati o razdruivanju u nekom ne-nasilnom modusu? I ne bi li prihvaćanje nestanka, disolucije BiH, kao moguće opcije, donijelo hrvatskoj strani veću slobodu pregovaračkog manevriranja, ba kao to je to slučaj sa srpskom komponentom u BiH?
U trenucima kada je centripetalna sila u BiH u tolikoj mjeri podrana snanim euro-atlantskim ideolozima i silama, usprkos katastrofalnoj naravi unutardravnih odnosa, nije li neophodno pojačati centrifugalnu silu bez koje nacionalno-etnički identiteti u BH uskoro neće igrati vie nikakvu značajniju ulogu? Moda bi minimalnu volju bonjačke komponente da prihvati federalni ustroj trebalo odmah testirati: to bi se moglo osigurati ponudom novog izbornog zakona koji predviđa jednoznačno predstavljanje konstitutivnih naroda, u oba entiteta i na svim razinama, kroz tri etničke izborne jedinice. Ne prihvati li bonjačka komponenta takvo logično i razborito implementiranje samoga daytonskog ustava, implementiranje koje znači i provedbu odluke Sejdic-Finci i ispravljanje diskriminacije koju postojeći izborni zakon izravno implicira, jasno je da će secesionistički pokreti biti jedina preostala opcija za najmanje dva konstitutivna naroda BiH, srpski i hrvatski.
Gledano iz kuta zajedničke povijesti tako-zvanih junoslavenskih naroda, nekoć udruenih u totalitarnom ideologijom slijepljenu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ), opstanak BiH, kao posebne drave i nasljednice SFRJ, predstavlja aberaciju i izuzetak. Sve bive republike, od kojih se sastojala nekadanja SFRJ, na etničko-nacionalnome su identitetu, dakle, etničkoj kolektivnoj osnovi povjerenja i solidarnosti, utemeljile postsocijalistički drutveni ugovor. Jedini izuzetak je Bosna i Hercegovina, koja je 1995. bitno modificirana kako bi se rjeio unutardravni inter-etnički sukob oko naravi poeljnog ustavnog oblika dotične drave.
Drugim rječima, jedino je BiH zadrala neku vrstu multietničke prirode i potrebe nakon raspada velike multietničke tvorevine koja joj je prethodila, i koje je BiH nekoć bila jedan bitan dio. No, gledano iz kuta naprednih ideologija i dinamike kasnijeg razvoja, BiH je zapravo u cijeli post-jugoslavenski proces ula sa značajnim manjkom liberalne ideologije ili osjećaja za demokratske odnose i toleranciju kolektivnih, posebice etničkih, razlika.
Uvođenje novog Tita
Prisjetimo se da je, na izvanrednom 14. Kongresu SKJ u siječnju 1990., delegacija BiH spadala među nazadnije delegacije koje su, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, zagovarale politiku čvrste (komunističke) ruke (odnosno, ake), unitarizma i centralizma. Taj manjak demokratskog etosa, odnosno, nedostatak navike da se drutveni sukobi rjeavaju pregovorima i kompromisom na osnovi jednakopravnosti, a ne primjenom sile, odredio je i početak i trajanje i narav bosansko-hercegovačkog građanskog rata od travnja 1992. do rujna 1995.
Nakon Daytona, BiH je transformirana u jednu vrstu mini-Jugoslavije, nevjerojatno sličnu Jugoslaviji iz 1990., u vrijeme 14. Kongresa, iako je zamiljena tendencija bila progresivna, kao odmak od oruanoga sukoba, ka konsenzusu i pregovorima. No, međunarodna je zajednica, a prije svih SAD, napravila koncem 1997. uasnu pogreku uvođenjem novoga Tita u BiH, Visokog Predstavnika, i, s druge strane, anti-federalističkim pokretom koji se manifestirao na dvije razine: kao povratak vladavini većine u entitetu Federacije BiH kroz prividno definiranje Srba kao konstitutivnoga naroda i u tome entitetu; te kao jačanje centralizma i dravnosti BiH prisilnim prenoenjem izvorno entitetskih nadlenosti na sredinje, dravne.
Zanimljivo je da je cijeli taj proces pokrenut u ime stvaranja nove, bosanske, građanske nacije koja u sebi treba i asimilirati i transcendirati postojeće, etničke kolektivne identitete. Dodatno, predstavnici najmanje dva naroda, srpskoga i hrvatskoga, taj su pokret shvatili kao slanje super-snanoga vjetra u jedra predratnog, i ratnog, političkog projekta Alije Izetbegovića: BH kao drava u kojoj bonjačko-muslimanski narod ima barem minimalnu političko-legislativnu supremaciju u odnosu na druga dva (Odatle nedavni, izrazito cinični, komentar Bakira Izetbegovića, da, obzirom na njihov numerički status, Hrvati već uivaju viak prava u odnosu na Bonjake, da su, dakle, BH-Hrvati pozitivno diskriminirani).
Prema tome, razborito reagirati na takav razvoj političkih odnosa, a ne uvrstiti javno u svoje kalkulacije i opciju konačnog razdruivanja, nije moguće. Osim toga, ne uzeti ozbiljno takvu opciju značilo bi ne samo svjedočiti ponavljanju nečije nehumanosti, autizma, i radikalizma, nego i biti dijelom, i potporom, toga ponavljanja. Hrvatski secesionisti u BiH, kao i srpski, ne samo da se nemaju čega sramiti; njihov je politički stav zapravo jedini stav koji neuvijeno reflektira istinu o naravi dosadanje sprovedbe Daytonskog mirovnog sporazuma.
Autor: Draen Pehar / Dnevno.ba